U Suvačarskoj ulici u Kikindi, stanuje Milan Vikalo. Na prvi pogled, on je vitalni devedesetogodišnjak koji uživa u partiji šaha i stihovima koje sam zapisuje. Ipak, njegove oči čuvaju sliku jednog grma, majčinog dlana na ustima i vojničkih čizama koje su prekinule njegovo detinjstvo. Kada je imao samo šest godina, Milan je osetio svu surovost rata. Ustaše su ga otrgle od ranjene majke i odvele u logor Jasenovac. Kao dete, nije razumeo mrak koji ga je okružio, a slobodu mu je, poput filmskog obrta, doneo otac koji je uspeo da pronađe svoju porodicu u ratnom vihoru i izvede ih na svetlost. Nakon decenija provedenih u radu i stvaranju porodice, Milan se 2018. vratio u Kikindu. NJegova želja nije bila materijalna, već ljudska – želeo je da upozna gradonačelnika, ne kao političara, već kao čoveka kojem može da poveri svoju priču i svoju poeziju.








































